Stoicizam je antička filozofska škola čijim se osnivačem smatra Zenon Kitijski (Nije riječ o slavnom Zenonu iz Eleje koji je bio poznat po paradoksima). Ova filozofska škola razvila se u doba helenizma a postojala je sve do 529., kada je bizantski car Justinijan zatvorio sve filozofske škole.
Stoici su se na početku nazivali Zenonovci po osnivaču. Kasnije su prozvani Stoici po građevini, odnosno trijemu sa stupovima (stoa) na kojoj je Zenon podučavao.
Stoici su dijelili filozofiju na: logiku, fiziku i etiku. Osnovni moto im je bio: "Život u skladu s prirodom". Boga su zamišljali kao uzor savršenstva te su vjerovali da postoji "um" koji vlada, a nazivali su ga "Logos". Jedna od poznatijih stoičkih izreka je "Blažen je onaj koji se zadovoljava onim što ima". Najveći je procvat škola doživjela za Seneke, Epikteta i cara Marka Aurelija.
Njihova filozofija bila je orijentirana na spoznaju prirodu materije i etiku. Dok je podučavanje prirode i materije bilo kroz logiku i empiriju, dapače determinizam, podučavanje etike temeljilo se na racionalizmu i prevladavanju razuma nad strastima i afektima.
Strasti su jedna od glavnih sila koje pokreću sukobe i nasilje pa je bilo razumljivo da ova škola kojoj je etika bila nit vodilja, težila učenju kontroliranju strasti.
Logika je osim fizike i etike bila u glavnom fokusu stoika koju su ju dijelili na gramatiku, retoriku i dijalektiku. S obzirom da je glavna preokupacija bila etika, fizika i logika bile su u službi etike dok je moral bio jedan od glavnih ciljeva.
Mudrost
Prema stoicima „Mudrac je slobodan i ništa što mu se dogodi u svakodnevnom životu ne smije pokolebati njegovu krjepost, znanje i sreću; njegova mudrost i njegova sreća samo su u njem samom i svijet ga se ne tiče.“*
Filozofija stoika naučava da se čovjek ne treba brinuti oko prirodnih i društvenih pojava nad kojima nema moć upravljanja i na koje ne može utjecati. Neke od tih pojava su vrijeme, smrt, ideja da neki moćnih započne rat, vremenske nepogode itd… Čovjek se mora orijentirati na sile na koje može utjecati, a to je njegova unutarnja reakcija, a posljedično tome reakcija prema van, u izvanjski svijet. Čovjek nema mogućnosti da spriječi i zaustavi sudbinu svijeta i prirode (bol, sreća, rođenje, smrt, patnja, ljubav…) i jedino što može jest prihvatiti svijet takav kakav jest i djelovati u granicama svojih mogućnosti. Kada čovjek prihvati svijet, naći će svoj unutarnji mir i smisao postojanja – tada postaje mudrac.
Dio filozofije stoicizma može se sažeti u jednu izreku: „Jedini kutak svemira koji se može promijeniti je u vama“. Mudar čovjek spoznaje ovu istinu duboko u sebi i živi u skladu s njom. Oslobađanje od afekta, djelovanja vanjskih sila i pronalaženja mira u sebi jedna je od vrlina stoicizma. U slavnoj Bhagavad Giti Krišna kaže Arjuni „Onaj tko nije uznemiren čak usred trostrukih bijeda, tko se ne zanosi srećom i tko je oslobođen vezanosti, straha i srdžbe, naziva se mudracem postojanja uma.“
Mudre filozofije razvijale su se diljem svijeta neovisna jedna o drugoj jer ljudska mudrost nije ograničena prostorom i vremenom. U svim svjetskim biserima mudrosti možemo naći poveznice i sličnosti kao što su sličnosti između stoicizma i drevne indijske filozofije i duhovnosti. Svaka od njih prilagođena je određenoj kulturi, religiji, vremenu i podneblju. Ali u svojoj suštini one govore isto.
Sudbina je rijeka koja teče i čovjek ju ne može zaustaviti, ali može naučiti plivati uz njezin tok. Može naučiti kako ublažiti ili izbjeći udarce u stijenu, kako ne potonuti, ali život mora teči jer to je priroda svemira i života. Mudrac spoznaje i prihvaća tu istinu, tijek života, noć i tamu, rođenje i smrt i nauči živjeti i umrijeti sa sudbinom svijeta.
Stoici su u početku vjerovali da samo mali broj ljudi ima „prave“ vrline, odnosno etiku i moral. Ova kruta ideja s vremenom je napuštena i smatralo se da je „Između bezumnika i mudraca velik broj ljudi koji se znatno razlikuju s obzirom na stupanj njihove udaljenosti od ideala krjeposti.“*
Dakle, razlikovali su mudraca od drugih ljudi samo po težnji, odnosno stupnju krijeposti. Danas bi definirali tu razliko po stupnju svijesti ili težnji mudrijem i duhovnijem životu (krjeposnom).
Stoici su zagovarali prava robova i žena. Epiktet je bio poznati rob koji je dobio slobodu i priklonio se filozofiji i načinu života stoicizma. Žene za koje se pouzdano zna da su živjele u skladu sa stoičkim principima bile su Porcia Katonis, Annia Faustina kćerka Marka Aurelija i Fannia.
Kritike stoicizmu su da je previše pasivan u aktivnom sudjelovanju društvenih zbivanja. S druge strane ta kritika može biti samo nerazumijevanje. Naime prihvaćanje viših sila na koje čovjek nema utjecaj ne može se smatrati pasivnost. Osim toga stoicizam naučava da čovjek djeluje u skladu s njegovim mogućnostima i prema etičkim načela (što se često može kositi s politikom što podrazumijeva i nedjelovanje na političkoj sceni).
„Da li me netko mrzi? To je njegova stvar. Biram da budem ljubazan i blagonaklon prema svim ljudima.“
Marko Aurelije
Epiktet
Epiktetje bio jedan od važnijih predstavnika stoicizma. U njegovim izjavama možemo naći suštinu i bit filozofije. Jednom je izjavio „Tko se miri s nevoljom, mudrac je, i sposoban shvatiti božju volju.“. Ova izjava nekome se može čini paradoksalnom jer sudbina je Epiktetu odredila da bude rob pa zašto je onda težio da bude slobodan ako je sam izjavio da treba prihvatiti sudbinu? Ali takva misao je nerazumijevanje sudbine jer mi ne znamo što nam je suđeno, a njemu je očito bilo suđeno da se oslobodi ropstva. To je rijeka života koja teče i donosi nam promjene, a mudrost stoicizma kaže da prihvaćamo ono što nam život ponudi. Epiktet je ukazao da stoicizam odlazi puno dalje od logike i filozofije nama poznatog svijeta sljedećom izjavom:
„Upamti da si samo glumac u drami čiji karakter određuje pisac.“
U današnje vrijeme novo izrasli učitelji kojih ima na pretek uče da smo mi bića u fizičkom vozilu zvano tijelo, a da je sve oko nas teatar snova. U suštini riječ je o drevnoj filozofiji (koja se može naći u svim starim kulturama) koja ukazuje da je materija prolazna, a suština našeg bića je vječna. Naša svijest, um ili duša, uzima odjeću, fizičko tijelo, i ulazi u teatar tragikomedije da odigra ulogu života. Mudrac spoznaje ovu istinu i živi po principima škole mudrosti.
Stoicizam je filozofija koja je prošla na ispitu vremena i opstala je sve do današnjeg dana. Dapače, možda često puta nismo niti svjesni današa životna filozofija i pogled na svijet je jednaka stoicizmu.
Marko Aurelije
Paradoksalno, Marko Aurelije se je vodio stoičkom filozofijom. Paradoksalno jer cijela njegova vladavina bila je prožeta ratovima što je u suprotnosti naučavanja stoicizma (etika je bila glavna smjernica). Unatoč tome, iza sebe je ostavio tragove mudrosti. S obzirom da je bio ratni vođa, upitno je koliko je živio po etičkim odnosno stoičkim principima. Možemo reći da je kolektivna ratna svijest Rimskog carstva i njegova uloga rimskog cara imala utjecaj na njegov životni put i način života koji s obzirom na navedene okolnosti nije mogao biti u potpunosti u skladu s filozofijom stoicizma. Unatoč njegovoj ulozi cara i ratnog vođe, u njegovim zapisima, koji se smatraju dnevnicima, možemonaći na mudre životne lekcije. U tim mislima koje su nastale na bojnim poljima može se uvidjeti težnja ka etičkom poboljšanju, ali i prihvaćanja zla kao dio višeg božjeg plana (tradicionalna ideja da se tama i svjetlo nadopunjuju i izmjenjuju).
"Vrijeme je ljudskog života trenutak; bit tog života je vječiti tijek; osjet je nejasan; struktura čitavog tijela trošna; duša – nepostojana; sudbina – zagonetna; slava – nepouzdana. Jednom riječju, sve što se odnosi na tijelo slično je rijeci; sve što se odnosi na dušu – snu i dimu."**
Marko Aurelije
Za vrijeme svoje vladavine napravio je reforme u građanskom pravu i osnivao škole. Na grčkom jeziku napisao je spis „Razgovor sa samim sobom“, ili „Samome sebi“, poznatije pod nazivom „Meditacije“. U tim spisima pisao je o tužnim ljudskim sudbinama, etici i moralu. Kao što je i suština nauka samog stoicizma – duh koji prebiva u tijelu, tako i spisi Marka Aurelija govore o nauci našeg prebivanja u tijelu, težnji poboljšanju vlastitog života, prihvaćanja dobra i zla.
Introspekcija je glavno „oružje“ Aurelijevih mudrosti i stoicizma kojim nastoji proniknuti u tajne života. Zapisi ukazuju na težnju čovjeka da poboljša svoj život i nastoji biti boljim
bićem netaknut vanjskim promjenama. Introspekcijom čovjek propitkuje sebe da bi stekao nove vrline i mudrost života koju može primijeniti u praksi. Čitajući Aurelijeve zapise imamo uvid u stare zapise o borbi čovjeka sa samim sobom ali i upute za kvalitetan i svjestan život. Njegove misle ukazuju nam da čovjek i u teškim situacijama (ratnim) može preispitivati sebe, svoje djelovanje, situaciju i nastojati težiti svaki danom biti bolja verzija sebe.
"Zato provedi taj trenutak vremena u skladu s prirodom, a zatim se rastani sa životom isto onako lako kao što pada zrela maslina: slaveći prirodu koja ju je rodila i puna zahvalnosti prema drveću koje ju je odgojilo."**
Marko Aurelije
Zapisi i mudre misli Marka Aurelija mogu se pročitati OVDJE.
Promijeniti sebe a ne ljude oko sebe, prihvatiti sudbinu svijeta i života i djelovati u skladu sa svojim mogućnostima. Promijeniti sebe i svoje djelovanje, a ne situaciju na koju rijetko kad možemo utjecati. Djelovati nedjelovanjem, djelovati sa mudrošću i ljubavi, razumijevanjem i sviješću – neke su od poruka i učenja stoicizma. Koristit introspekciju da bi razumjeli sebe i svijet, da bi se uzdigli i proširili svijest; živjeti po ovakvim načelima i principima nije lako, ali je još teže živjeti u patnji. Ali zato smo i došli u ovo kazalište – da odigramo ulogu života!
*Izvor citata https://www.enciklopedija.hr/clanak/stoicizam
Comments